RIJEKA – Vlatko Stefanovski jedan je od najeksponiranijih glazbenika regije čija blistava karijera traje više od četrdeset godina. Ovaj gitaristički virtuoz nastupao je diljem svijeta, od najprestižnijih klubova do velikih koncertnih dvorana, ostvarivši suradnje s eminentnim svjetskim glazbenicima i orkestrima.

Napisao je glazbu za brojne kazališne i baletne predstave, autor je filmske glazbe i glazbe za animirane filmove te član legendarne makedonske skupine Leb i sol. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada, uključujući počasni doktorat umjetnosti koji mu je dodijelilo Sveučilište Ćirila i Metoda u Skoplju, a 2017. godine dodijeljena mu je najviša makedonska državna nagrada 11. oktobar – nagrada za životno djelo u području kulture i umjetnosti.

Stefanovski je jedan od headlinera Baška International Guitar Festivala, a njegov nastup ove subote, 17. kolovoza, ispred crkve sv. Lucije u Jurandvoru otvorit će tu glazbenu manifestaciju.

Jedan ste od headlinera Baška International Guitar Festivala. Recite nam malo više o repertoaru koji ćete izvesti, ili je ipak on trenutak nadahnuća, ovisan o atmosferi koja se razvije na koncertu?

– Drago mi je da sam headliner na Baška Guitar Festivalu. Nedavno sam objavio live album »Live at Lisinski« koji je bio živa verzija mog albuma »Mother tongue«. Imam točno i precizno isplaniran program. Inspiraciji ostavljam samo da me ponese i da mi da dovoljno energije i mašte da sve napravim kako sam i zamislio.

Rijeka slovi za grad rocka, 2020. bit će Europska prijestolnica kulture. Kako vi gledate na te titule?

– Drago mi je što će Rijeka biti grad EU kulture. Ne radi se samo o titulama, već i o budžetima koji će pojačati kulturne događaje. Radi se i o rekonstrukciji i o uljepšavanju grada. Bit će veselo sudjelovati u nekoj manifestaciji u okviru grada kulture. Nedavno sam imao koncert u Plovdivu u Bugarskoj koji je grad kulture za ovu godinu. Veoma živo, veselo, i puno turista…

Priznanja su dobrodošla

I sami ste nositelj prestižnih titula: dobitnik ste najviše državne nagrade Makedonije za životno djelo u kulturi i umjetnosti »11. oktobar«, te počasnog doktorata za umjetnost koje vam je dodijelilo glasovito Sveučilište sv. Kirila i Metodija iz Skoplja?

– Nemam što reći u svoju obranu. Nagrade i priznanja govore više o onima koji ih daju, nego o onima koji ih primaju. Svako priznanje je welcome…

Makedoniju, ali ne samo Makedoniju, već područje cijele bivše države, zadužili ste očuvanjem glazbene baštine Balkana koju vješto i nadahnuto kombinirate s jazzom, bluesom i rockom. Je li world music izričaj zapravo put kako današnjoj publici približiti glazbenu baštinu?

– Bojim se da mladi imaju svoju muziku, i svoje prioritete. Ne mogu silom nikome nametnuti svoj ukus, svoju muziku ili umjetnost. Ako se neko zainteresira, onda je dobrodošao, a ako je netko ignorantan, i to je ok. World music je bio hot u devedesetim godinama, i puno dobrih stvari je izašlo iz tog pravca. Ne razmišljam puno o pravcima, etiketama, ili o muzičkim stilovima, ne razmišljam o hitovima, prodaji i tiražima. Cijeli život sam slijedio svoj ukus i intuiciju.

Svirali ste u raznim formacijama, od rock grupe, trija, solo… Vjerujem da su svi ti nastupi izazov, odnosno da svaki od njih ima svoje draži. U kojoj formaciji najviše volite izaći na pozornicu?

– Imam novu mladu ritam-sekciju, i sviranje u triju mi je veoma zabavno. Inače, dijelim scenu i s većim, i s manjim ansamblima, ali i sviranje solo mi je drago iskustvo. Često držim solo akustične koncerte. I publici je to veoma drago vidjeti i čuti. Intimno obraćanje publici, i neka vrsta svečanosti i meditacije.

Učio od najboljih

Posljednjih godina svirali ste i snimali širom svijeta s vrhunskim izvođačima. Među njima su Tommy Emmanuel, Stochelo Rosenberg s kojima dijelite projekt Kings of String, nizozemski gitarist Jan Akkerman, te značajnim svjetskim orkestrima kao što su Londonski simfonijski orkestar, filharmonijom Monte Carla ili bečkim Tonkunstler orkestrom. Kakav je osjećaj podijeliti stage s takvim muzičarima?

– Od najboljih se najviše i nauči. Imao sam i malo sreće nastupiti s prestižnim imenima i orkestrima. To ne možete sami izrežirati. Trebaju se neke kozmičke sile upregnuti, neke kockice dobro složiti da biste došli do tih scena i visina. U tom smislu mislim da sam lucky.

Iza vas su »bezbrojni« koncerti, brojni albumi, zanimljive i atraktivne suradnje. Postoji li nešto što još želite ostvariti?

– Odgojio sam žensko i muško dijete, dovoljno drveća sam posadio, izgradio sam nekoliko kuća i studio… Moram napisati knjigu, snimiti album za djecu, i naravno produžiti sa snimanjem autorskih albuma, i sa svojim putovanjima i turnejama.

U kojoj se glazbenoj koži najbolje osjećate?

– S gitarom u rukama.

Na spomen vašeg imena, onim nešto starijim ljubiteljima glazbe prva je asocijacija grupa Leb i sol. Je li moguće ponovno okupljanje Leba i soli?

– U ovom trenutku nemam takvih planova i ne vjerujem… Ali – nikad ne reci nikad.

Suradnja sa sinom

Glazbom ste se počeli baviti s 13 godina. Tko su vam bili uzori, koje bendove i kakvu glazbu ste slušali, od koga upijali znanje?

– Od najvećih, od Beatlesa, Dylana, Hendrixa, Claptona, Joni Mitchell, od Milesa, od svih koji su nešto dobro i vrijedno napravili.

Zanimljivo je da su vaš prvi instrument bili bubnjevi. I vaš sin Jan se bavi glazbom, njegov izbor su također bubnjevi? Je li vam žao da nije gitara?

– Naprotiv, radujem se što sviram s njim, i drago mi je da je Jan postao član mog trija. Kad ga gledam kako svira, vidim sebe iz tih godina. Nevjerojatna energija, strast i entuzijazam. Nek’ je živ i zdrav.

Još uvijek je aktualan vaš album »Mother tongue«, snimljen u samo nekoliko dana, a odsvirali ste sve instrumente? U jednom intervju kazali ste da ne snimate muziku, već uzbuđenje?

– Stanja duha, to treba snimati… A vježbanje i rad se podrazumijevaju. U jednom trenutku proradi nešto što je jače od vas, taj trenutak treba prizivati i čekati. A kada dođe, treba biti spreman i uloviti ga.

Zadnjih godina stvarali ste i glazbu za film i kazalište. Koliko se to razlikuje od glazbe koju inače stvarate?

– Muzika je muzika, i trudim se da bude dobra. Ne pravim razliku kada radim ili snimam nove teme. Ipak filmsku muziku stvarate pod malo većim pritiskom, zbog rokova, redatelja, producenata.

Pripremate se napisati i autobiografiju? U kojoj je ona fazi?

– Počeo sam, i napisao sam prvo poglavlje. Moj odlazak u London ‘76. godine, po moju prvu Gibson gitaru. Pišem i smijem se…

Komentari

komentara