Iako omotnica drugog studijskog albuma slovenske grupe Werefox djeluje vrlo futuristički, a naziv albuma »Das Lied Der Maschinen« (Pjesma strojeva) »zaziva« svijet robota, ono što je u devet skladbi i četrdesetak minuta ponuđeno daleko je od bilo kakve robotike ili možda očekivanog elektro zvuka.

Naime, Werefox uspješno »deru« čvrsti rock prepun tutnjave bubnjeva i basa na koje ulijeću snažni gitaristički rifovi koji ponekad i djeluju kao industrijski rock, ali su u većini slučajeva čisti alternativni rock s očiglednim utjecajem punka, garage rocka i grungea.

Werefox će novi album predstaviti i u Hrvatskoj, drugi album »Das Lied der Maschinen«, koji su izdali za Moonlee Records, svirat će danas u zagrebačkom klubu Attak, a u subotu nastupaju u Zelenoj dvorani u Zaboku.

Pjesma robota

Hrvatskoj publici manje znana grupa žestokih »slo« rockera iz Prekmurja osnovana je 2011. godine a čine ju glazbenici koji su se do tog trenutka već afirmirali u drugim slovenskim rock grupama – Sašo Benko Bekko (gitara), Manuel Hahn (bas), David Halib (bubnjevi) i odlična pjevačica Melée čiji je engleski bez tipičnih EU naglasaka pa bi mogla proći i kao prava USA/GB rockerica pri čemu su zbog snage i čistoće glasa poredbe s nekadašnjom new wave zvijezdom Lenom Lovich ili sjajnom Dolores O’Riordan iz najboljih dana karijere grupe Cranberries sasvim logične, a intenzitetom agresije uspješno podsjeća na Patti Smith. Grupa se diskografskom tržištu predstavila 2013. godine albumom »I Am Memory« ponudivši bučnu ali plesnu smjesu alternativnog i garage rocka te post punka.
Na tom je tragu i njihov novi nedavno objavljen album na kojem su svoju glazbu dodatno obogatili i jačim utjecajem psihodeličnog rocka što im ide jako dobro pa je drugi, »mirniji« dio albuma, vrlo zanimljiv. No, ako već u izrazu uspješno bježe od bilo kakve dehumanizirane glazbe koju je moguće stvoriti čistim programiranjem, kroz tekstove se vidi da naslovnica itekako ima veze s budućnošću i robotima. Naime, kako to sami tumače, tekstovi su vezani uz pokušaj odgovora na pomalo već klasično science fiction pitanje mogu li strojevi (roboti) imati osjećaje. Odgovor je, slično kao i u remek djelu SF filma, briljantnom »Blade Runner« pozitivan, a svoju priču o »pjesmi robota« Werefox su s glazbene strane ispričali dovoljno uvjerljivo da se ona dopadne svakome tko voli sažvijeđže rocka koje, po prekmurskim rockerima, neće nestati ni u svijetu robota.

Djeluje svjetski

Svijet viđen očima robota budućnosti koji ima osjećaje prenesen je kroz snažne gitarističke udare, solidne refrene koji na trenutke imaju himničnu snagu i bit će idealne za koncerte, a melodioznost i slušljivost stvorenog nikako nije minus. Ljubitelji žešćeg izraza na svoje dolaze u prvom dijelu albuma kroz pjesme »Orange Red«, »Triads« i »Storm Day« da bi sjajna »Magic Man« s a la Jefferson Airplane rasploženjem i Grace Slick vokalom najavila ulazak u područje psihodeličnog rocka što dodatno potvrđuje na trenutke snena »I Wanna Swim« da bi u »Holy Rage« uspješno kombinirali žestinu i umjerenost, a »Omnisentient« bi starije ljubitelje rocka početnom nježnošću mogla podsjetiti na suradnju grupe Velvet Underground s pjevačicom Nico dok će oni mlađi svakako uživati u Jesus and Mary Chain zvečečim gitarama koje od ove pjesme čine ponajbolji trenutak albuma koji se u predzadnjoj pjesmi »Divination« možda ipak malo previše približava popu, ali zato dramatična i pomalo grandiozna »Radical C« sa svojih 7:50 sekundi uspješno sve vraća u vode čvrstog rocka. Sve u svemu album vrijedan pažnje, glazba koja izrazom i tematikom djeluje svjetski pa se može reći kako su naši susjedi još jednom pokazali kako je moguće izaći van granica lokalnih okvira.

Komentari

komentara