Marko Rogić ugledni je riječki odvjetnik i vlasnik poznatog riječkog Book caffea Dnevni boravak. Odnedavno, Marko Rogić je i White on White, kantautor čija je glazbena priča nedavno predstavljena široj javnosti. Prvi singl kojim se predstavlja kao White on White pjesma je »Mirage« koji najavljuje njegov prvi nosač zvuka »Out of nowhere«.

– Pjesme sam počeo raditi sasvim slučajno. Prve skice sam počeo raditi kad je moja supruga Martina sa svojom plesnom skupinom Flame radila performans za koji su im trebale neke instrumentalne stvari. Uklopio sam se u taj dio nešto prtljajući doma, njoj se to svidjelo i našli smo nekakav format koji je bio ono što je htjela…
Kako sam u muzici preko prijatelja manje aktivno, više pasivno, od tinejdžerskih dana, počeo sam skicirati neke stvari, pisati stihove… Veliku ulogu u cijeloj priči odigrao je moj prijatelj Darko Terlević iz grupe Morso i The Siids. Poslao sam mu prvu stvar pun nepovjerenja, on se javio oduševljen i rekao: Super je, ajmo to raditi!

Autobiografski materijal

U razdoblju od sljedeća tri, četiri mjeseca to je dosta brzo izletilo iz mene. Naslagao sam nekih devet stvari. Inicijalni kreativni proces bio je dosta brz i kratak.
Čini mi se da se nataložilo dosta toga kroz život što sam očito imao potrebu izbaciti van. Prošla godina kad je sve to krenulo, bila mi je dosta teška: tata mi je umro, dobar prijatelj mi je umro, to me slomilo, a onda kao da me nekako otvorilo, imao sam potrebu terapijski se baciti na pisanje.
Pjesme su totalno autorefleksivne i u cjelosti autobiografske, ogoljeno bez šminke do bola. Sve su nastale u jednostavnoj formi: gitara plus pjevanje, a onda su se u kreativnom, aranžmanskom, producentskom procesu modernizirale, to je u cjelosti Darkova zasluga. Velika mu hvala što me pratio i pomogao mi u cijelom procesu. Sad zajedno slažemo ekipu za žive izvedbe. Uz zahvale Darku koji je velik dio svega ovoga, moram zahvaliti i Vavi Simcichu kojem sam u proljeće spomenuo da imam nešto pjesama, da nešto piskaram i sviram, a on je entuzijastičan kakav je, rekao nek’ mu ih pošaljem. Kad sam mu ih poslao, odmah mi je sljedećeg dana odgovorio da su stvari super. Poslao ih je Foxu u Dallas Records i s njegove strane je dosta brzo došao odgovor da to može ići van. Potpisali smo ugovor za dva albuma.

Od dvanaest pjesama na albumu, koju ste prvu napisali?
– Prva stvar koju sam napisao u formi instrumentala je posljednja stvar na albumu, »Gray hair«, pjesma za tatu. Kako ga je i Darko poznavao, i on je instumentalno i aranžmanski dao sebe u njoj. Prva pjesma koja je izašla u formi teksta i glazbe, snimljena je iphoneom i kao takva poslana Darku je »Broken one«. To je pjesma koja opisuje moje tadašnje stanje duha, duše, tijela. U tom je formatu ostala zabilježena i na albumu, samo s još nešto malo dodanih instrumenata.
TinyBizz Photography
Pjevate na engleskom. Je li vam to bio prvi izbor?
– Ljudi su me već pitali zašto pjevam na engleskom, pogotovo oni koji se bave glazbom. Oni koji bi to možda objavljivali, imali su marketinško pitanje: Marko, hoćeš li pisati stvari na hrvatskom? Ja ovo ne radim sa skrivenim namjerama i velikim očekivanjima; ovo je spontana, iskrena priča koja sam sad kad je već došla do faze ozbiljnosti, htio pogurati da izađe među ljude.
Prva stvar je izletjela iz mene na engleskom, nisam razmišljao da pišem na hrvatskom. Možda se jednostavnije sakriti iza engleskog, ili sam sebi zvučiš konkretnije ili manje patetično na engleskom. Kad bih pisao na hrvatskom, možda bih se malo stiskao od srama, ovako mi pjesme imaju težinu baš zbog tog drugačijeg formatiranja slika.
Kad sam počeo pisati prvu stvar, kao da sam je čuo na engleskom. Bio sam bez nekih primisli za koju publiku ili kome se obraćam. Bilo je spontano, baš kao i mjuza. A kad je krenulo tim putem, nisam htio ništa mijenjati, ni pisati na hrvatskom.
Ovog ste tjedna predstavili prvi singl. Što dalje planirate?
– Da, predstavljen je prvi singl, uslijedit će još jedan i dva, a onda bi trebao i album. Bilo je pitanje s kojim singlom prvo izaći i tu sam primijenio onaj kriterij s kojim sam ušao u cijelu ovu stvar – da ne promišljam ono što bi se svidjelo publici, nego ono što je meni u tom trenutku ogledalo cijele priče, a možda nije čemer i tužne note kojih na albumu ima poprilično puno. Za pjesmu »Mirage« snimljen je i video u istom skromnom produkcijskom formatu, u krugu prijatelja, s Martinom Šalov iz Tinybizz Photography. Njezin put je fotografski, ali je počela raditi i videe i u njezine artističke kvalitete ne sumnjam. Spot prati radnju pjesme koja prati odnos dvoje ljudi, gdje jedno gleda drugo kroz oči – ne nužno svoje, nego druge strane u odnosu. Video smo snimili na Ličkom polju. Priča pjesme je jednostavna i gola, htio sam da takav bude i spot.

Crno-bijelo u boji

Kažete da vam je glavni glazbenik suradnik na materijalu bio Darko Terlević. Je li osim njega još netko ostavio pečat na albumu?
– Osim instant impulsa koji je Darko dao potvrđujući: Ok, radi to što radiš, pjesme su u cjelosti moje, i tekstovi i melodije, sviranje i pjevanje. U dijelu koloriranja stvari, bojanja produkcijom i ambijentom, on je dosta napravio jer je pjesme približio današnjem vremenu. Ako je postojala neka crno-bijela fotografija koju sam ja napravio, on je to jako lijepo trendovski obojio. Album je u cjelosti moj projekt. Snimali smo u njegovom kućnom studiju. Potpisao sam ugovor s Dallasom za dva albuma, nisam se htio dugoročnije vezivati.
Kreativni moment me baš puknuo, imam gotovo još devet pjesama za drugi album pa razmišljamo da ih snimimo uživo, da se približimo organskijem zvuku, malo manje produciranom. A prvi album bi mogao biti vani u veljači.
TinyBizz Photography

TinyBizz Photography

Uskoro vas očekuje i prvi nastup. Bit ćete predgrupa My Buddy Mooseu na koncertu 2. prosinca u Palachu.
– Da. Među ljudima kojima sam sramežljivo slao svoje snimke bili su i Luka i Jasmin iz My Buddy Moosea koji su podržali materijal objeručke. Kad dobiješ takav odgovor od ljudi koji su u mjuzi, to ti potvrđuje da si na dobrom putu. Oni uskoro imaju promociju četvrtog albuma u Palachu pa su me pozvali da nastupim prije njih s pola sata programa. To će mi biti prvi javni nastup kao White on White. Nastupit ću bendom u kojem je uz mene Darko Terlević, basist Radoslav Tičić Paf i Edin Botić na bubnju. Svi su entuzijastično pristali biti dio mog tima.
Kakvi su vam planovi ili možda bolje rečeno želje za dalje?
– Želja mi je da se stvari zavrte u eteru, da dobiju medijskog života i da onda nakon objavljivanja albuma održim promotivni koncert koji doživljavam kao prostor za druženje s prijateljima. Htio bi da bude u ambijentalnijem prostoru poput dvorane Filodrammatice, da bude sjedeći koncert. Album je nastajao skromno i intimno pa bih volio da ga i ljudi dožive u takvom nekom prostoru.
Kako su ljudi koji su poslušali materijal reagirali na njega?
– Ljude koji su u mjuzi iznenadila je ozbiljnost, zrelost pjesama koja dolazi od nekog tko se dosad nije time bavio. Ponavljam, moje sviračko znanje je takvo kako je, baš kao i pjevačko… Akustične gitare na albumu sam sve sam odsvirao… Kad se počneš time baviti intenzivnije, postaješ konkretniji, ali meni je još sve ovo novo.
Znam da će biti svakakvih kritika, netko će reći da se to može bolje otpjevati, bogatije odsvirati. Sa svime se time slažem, ali ova je priča lišena baš takvih očekivanja i baš će zato biti takva kakva jest, s manama, jer hoću tako. Ovo sam doživio kao totalnu terapiju.
Dok sam radio pjesme, kroz neke od njih sam se totalno iscijedio. Koliko god me neke stvari sad opet gađaju dok ih slušam, drago mi je da sam ih uspio fiksirati u nekom trenutku. Neke stvari su tužne, pričaju o ljudima kojih nema, ali utoliko su mi draže.

Na tri fronta

Kako će se ova glazbena priča uklopiti u vaše dosadašnje poslovne obveze? Osim što imate svoj odvjetnički ured, vlasnik ste i Book caffea Dnevni boravak. Hoćete li uspjeti imati vremena za sve?
– Poslovne obaveze mi ne ostavljaju puno slobodnog vremena, ali sve je stvar prioriteta. Ako ti se nešto dovoljno sviđa, ako te veseli i motivira, uvijek ćeš naći vremena za to. Mnoge stvari radim nauštrb svog sna. I u Dnevnom boravku i u odvjetničkom poslu okružen sam ljudima koji podržavaju moju priču s mjuzom. Sigurno neće biti lako, ali ako se ukaže prilika za nekakve nastupe, to neću propuštati, dapače, druge stvari ću pokušati prilagoditi tome.
TinyBizz Photography

TinyBizz Photography

S kojim ste željama otvorili Dnevni boravak?
– Meni je bila ideja otvoriti Dnevni, upisati doktorat i živjeti od Dnevnog boravka, organizirati tamo književne tribine itd… Nikad mi, u mom radnom vijeku, nije bilo bolje nego kad sam rekao: Ok, zatvaram ured i otvaram Dnevni. Ali stvar je u tome da ako ćeš imati dobru ekipu ljudi, a ovdje od početka rade isti ljudi, ako će oni biti zadovoljni i dolaziti sa smješkom na posao, ako hoćeš imati djelatnike koji će imati pristojnu plaću, ne možeš imati bajnu ekonomiju… U jednom trenutku sam skužio: ako se u financijskom smislu oslonim na Dnevni, mjesto će patiti, izgubiti dio opuštenog ambijenta baš zbog toga što inače ima tu svoju sigurnost. I onda sam nakon dvije godine skužio da se moram vratiti u odvjetnički posao, unatoč ekonomiji Dnevnog na koju ja ne računam. On ima svoj samostalan život u tom dijelu, zato ga podržavam kao neko djetešce.
Mjuza se u toj priči nametnula kao odmak od dnevnog života. Ljudi se u odvjetničkom poslu dosta vole identificirati s poslom, a ja bježim od te ideje već 15 godina koliko živim od tog posla, a ne za taj posao.
Uz sve to sam si uspio nakalemiti doktorski studij u Zagrebu i teško je sve to uskladiti. Sad čekamo i bebu, znam da će mi to promijeniti prioritete, ali kao i sve u životu, ne bojim se novih situacija, novih prilika. Želim sve raditi iskreno i pošteno pa ako to urodi plodovima, ne nužno financijske prirode, nego dobrih odnosa, znači da si na dobrom putu.
Vodite svoj odvjetnički ured, vodite i Dnevni boravak. Kako držite sve pod kontrolom?
– Glazba je tu bezuvjetno ispušni ventil. Što se tiče držanja stvari pod kontrolom, da nemam oko sebe prave ljude i prijatelje koji su u tim mojim pričama sa mnom, da nema Martine, da nemam njezinu podršku, ne bih se upuštao u sve ovo. Uz tu vrstu podrške i podrške ljudi koji su uz mene u Dnevnom boravku i mom odvjetničkom uredu, sve se da preživjeti. Nije mi teško, nalazim gušt u tome svemu, možda samo s nekim drugačijim rasporedom i poretkom.
Kad je otvoren, Dnevni boravak bio je posve nova priča u gradu. Koju ste ideju imali kada ste odlučili otvoriti prvi riječki book caffe?
– Ljudi snivaju, snatre, a ja sam imao ideju kako bih htio da Dnevni funkcionira. Zbog laganog i iskrenog pristupa, ono što se htjelo i željelo dobiti se i ostvarilo, stvorio se krug ljudi koji briju oko iste priče, počele su se raditi književne večeri, ljudi su se okupili… Stvorio se format koji nije na tragu knjižare, ali je optimalno mjesto za prezentaciju knjiga. Istovremeno je naučio ljude da slušaju, donijeli smo jazz večeri, književne večeri, izložbe… Od ideje – bilo bi fora imati kafić koji bi mogao funkcionirati kao knjižara, knjižnica, došli smo do mjesta u kojem su održavane premijere spotova, kazališne predstave…

Bijelo na bijelom

Zašto White on White?
– Znam zašto ne Marko Rogić. Cijela ova glazbena priča je jako autobiografska, ali nisam htio da ide van s mojim imenom i prezimenom. Htio sam »stage name«. Stvar je jako osobna, ali s druge strane, ovo mi ime daje neku undercover slobodu. Imao sam nekoliko ideja, zakačio sam se za White on White, bijeli kvadrat na bijelom platnu, Maljevičevu sliku koju sam imao prilike vidjeti uživo. Njezina idea u povijesti umjetnosti zastupa neke vrlo jednostavne teze. Suprematistička ideja te slike meni je super, a fora se uklopila u mjuzu kakvu radim. Akronim od White on White je WOW, šalim se da je to komentar na moje pjesme, neki kažu da su moji bijeli čuperci na glavi razlozi zašto sam odabrao to ime… Ima mnogo razloga, ali nijedan nije toliko duboko promišljen.
TinyBizz Photography

TinyBizz Photography

Rekli ste da pripremate i doktorat. Iz čega?
– Bavim se kaznenim pravom, ali bih htio napraviti nadogradnju, možda u akademskoj perspektivi. Na podsvjesnoj razini želim napraviti odstupnicu od odvjetništva kao posla u kojem si dnevno jako izložen u nekakvim ringovima. Ja po naravi nisam svadljiv tip, a to je posao u kojem ljudi očekuju da će imati babarogu od odvjetnika. Mislim da se to može raditi na puno dostojanstveniji način. Ako ljudi imaju nešto protiv odvjetnika, za to su si krivi odvjetnici sami koji će često, čast izuzecima, napraviti sve za lovu. Dobar dio njih je to preuzeo kao princip rada što je potpuno krivo. Te negativne osobine se u finalu cijene kao nešto pozitivno i krivo mi je zbog toga. Ne možeš dobiti svaki spor, ali se možeš pripremiti na realno stanje stvari. U zadnje vrijeme imam predmete koje radim pro bono, prirasli su mi srcu. Riječ je o društvenom aktivizmu gdje se sustav opako okomio na ljude. Tu ću se jako boriti bez obzira na bilo što. Takve predmete radiš s guštom i kad s njima dobiješ poravnanje pravde, osjećaš se stvarno dobro. U ovom poslu moraš biti iskren, ja volim ljudima reći ono što ne vole čuti jer bolje mala buna na početku, nego revolucija za godinu dana. Ako ljudi dođu s nekom idejom motivirani raznoraznim, većinom financijskim motivima, čuju sve a pamte samo onaj dio koji zvuči najbolje za njih. Ako se to ne dogodi, imaš problem. Meni je ideja biti realan, čak i malo oštriji. Odvjetnički posao je dosta i psihologija. Nekim ljudima treba oštrije posložiti stvari. Ako si iskren s procjenom, onda je i problem manji. Ako pričaš bajke koje se u većini slučaja ne ostvare, imat ćeš problem s opravdavanjem obećanja. Ako imaš realne procjene, ljudi će ti više vjerovati.

Komentari

komentara