Prije samo godinu dana Marko Rogić bio je poznati riječki odvjetnik i vlasnik malog, ali već kultnog caffea Dnevni boravak. Bio je i dio riječke scene, ali njene proširene postave, nekakav pridruženi član i to više kao organizator manjih svirki u »Dnevnom« ili pak kao pasionirani ljubitelj glazbe kojeg se redovno moglo sresti na svirkama, u publici, ne na pozornici.

A onda je odjednom taj isti Marko Rogić iz nekog zapečka svoje očito nepredvidljive osobnosti izvukao tucet dobrih pjesama, stavio gitaru oko vrata, složio respektabilan bend i postao White on White, kantautorski projekt koji je bez puno problema odmah zauzeo punopravno mjesto na onoj istoj sceni kojoj je sanjao da pripada još tamo od tinejdžerskih dana glumeći nastupe pred ogledalom.

Kako do ulaznica?
Promocija albuma »Out of nowhere« koji izlazi u nakladi Dallas Recordsa održat će se 19. listopada 2018. na Botelu Marina s početkom u 20 sati kao dio programa petog izdanja Impulse festivala. Broj ulaznica za koncert ograničen je na stotinu zbog atmosfere i kapaciteta prostora botela. Cijena ulaznice iznosi 30 kuna u pretprodaji i 50 kuna na ulazu u Botel Marina. Prodajna mjesta su sustav Entrio i Dallas Music Shop Rijeka.

U godinu dana Rogić je nepretenciozno skupljao fanove i nastupe, izbacio dva spota, osvojio ponešto radio ljestvica i malo-pomalo stigao do koncertne promocija albuma prvijenca »Out of Nowhere« koja će se održati 19. studenog na Botelu Marina u sklopu bogatog programa ovogodišnjeg Impulse festivala. Tim povodom sjeli smo s ovim multitalentiranim Riječaninom na čašicu, OK više čašica, razgovora.

Terapija glazbom

Prije godinu dana rekao si da ti je pisanje pjesama koje su se sada na albumu prvijencu bila svojevrsna terapija. Kako sada gledaš na to, je li terapija uspjela?

– Je, sigurno je uspjela. Moje pisanje pjesama je jedna autobiografska priča, bila je to moja borba s nekim demonima koji su kroz pjesme dobile ime i prezime. Neki put kada slušam te pjesme kao da imam ispred sebe tog neprijatelja ili bol i definitivno je lakše nositi se s nekim stvarima u životu na taj način.

Slušaš li i dalje taj album, snimio si ga prije više od godinu dana?

– Sve se to nekako brzo odigralo i snimilo, to je bilo moje prvo iskustvo i glavni osjećaj mi je bio »wow, imam album«. Kada slušam mislim je to upravo ono što je trebalo biti, jedan dokument vremena i mog tadašnjeg stanja. Sada imam više iskustva, iako i dalje ne znam ni svirat’ ni pjevat’, pa mislim da bi neke stvari drugačije, ali mi je zapravo drago što je napravljen tada i u tom formatu, to su pjesme iza kojih stojim bez ikakvih kalkulacija. Znali su mi ljudi reći, »hej pjesme su ti dobre ali to je za tri i pol čovjeka, ne za širu publiku«. Iskreno, koliko god kad nešto radiš želiš da dođe do većeg broja ljudi, ja ove pjesme i ovaj album nisam ni radio za širu publiku nego za sebe. Hoće li se nekome svidjeti jednostavno nije bila varijabla u mojoj jednadžbi.

Album je komoran, mračan, i tekstom i zvukom, iako ti baš ne izgledaš kao takav tip. Kako su ljudi reagirali kad su čuli pjesme?

– Pa kao prvo ljudi su bili iznenađeni da se uopće bavim muzikom, da imam pjesme, a onda ih je vjerojatno iznenadio i sam izričaj. Generalno im se sviđa taj moj »atmosferični čemer«, ali treba pričekati da album bude i službeno vani za neku jasniju ocjenu.

A što se tiče te moje »crnine«, skužio sam da pisanjem vadim neke stvari iz sebe, ali sve što izlazi je dosta tamno iako ja stvarno nisam ni depresivac ni crnjak. Nisam ni vuk samotnjak, volim ljude i društvo, ali možda je to neka druga strana mene ili nešto što ne stigneš osvijestiti. Definitivno proljeće, ljubičice ili djevojke u ljetnim haljinama nisu teme koje me motiviraju.

Dakle, terapija traje i dalje?

– Izgleda, nije da ja bježim od nečega, nego jednostavno takve stvari me očito jače inspiriraju od nekih drugih. Volim vrijeme pred nevrijeme, meni je super taj moment tmurnih oblaka kada se nešto kuha i taj ugođaj mi je dosta blizak dok stvaram muziku.

Totalno veselje

S obzirom na sve tvoje poslovne obaveze, a nedavno si postao i otac, kada uopće stigneš svirati i raditi na novim pjesmama?

– Kad se upali screen saver i svi zaspu doma. Moram imati mir da prvo sam sebe čujem, da se očistim od svega što se na nas zakači tijekom dana, onda ako ostane dovoljno snage uzimam gitaru.

Ima li ta noć kao vrijeme stvaranja veze s tamom u tvojim pjesmama?

– Pa, zapravo, možda čak i da, možda su uvjeti u kojima stvaram doprinijeli konačnom obliku onoga što stvaram u svojoj maloj jazbini u gluho doba noći.

Marko Rogić/Foto Marko Laća

Kako radiš pjesme? Boriš li se više s notama ili s riječima?

– Uvijek prvo tražim melodiju, kad uhvatim melodiju pjevanja, tekst i ideje za aranžmane se počnu slagati oko te atmosfere koju melodija nosi. Kad me »opere«, sve to zapravo bude relativno brzo gotovo. Tijekom vremena, iako ponavljam, i dalje ne znam ni svirati ni pjevati, sam čini mi se shvatio svoj način stvaranja, teško je reći da sam napredovao u pisanju pjesama, ali znam da i dalje kada uhvatim barem pola sata za sebe, nešto me svrbi i tjera da radim dalje.

Od kada se cijela ova priča zahuktala prošlo je tek godinu dana. Bilo je tu spotova, koncerata, dodatnih snimanja… Kako ti to sada sve izgleda?

– I dalje kada pričam o nekom dogovoru za nastup, meni je »srednja škola« u glavi, totalno veselje i ne mogu vjerovati da se to događa meni s muzikom koju sam ja napravio. To da ja imam svoju muziku i da ona ima neku, nije bitno koliku, publiku, meni je to i dalje kao san i svako toliko se uštipnem. Kada naletim na svoju pjesmu na radiju, još imam onaj osjećaj male nelagode, još se nisam navikao na svoj glas.

Koji ti je najljepši dio bavljenja glazbom?

– Stvaranje pjesama i koncertriranje, nisam mogao ni očekivati ni pretpostaviti koliko je to emocionalno intenzivno iskustvo. Ovo između, dogovaranje koncerata i snimanja, organiziranje svega, to mi baš i nije napeto, ali kako radim bez kalkulacija, radim u nekoj mjeri koju meni odgovara i koju mogu pratiti.

Doza hrabrosti

Žanrovske ladice u glazbi su često nespretne, ali eto, gdje bi ti sam sebe smjestio s obzirom da se na albumu čuje puno toga; od klasičnog kantautorstva do popa, indiea, americane…?

– Najviše se vidim u tom formatu kantautora. Album zvuči modernije, za što je zaslužan moj suborac Darko Terlević koji je produkcijom dodao taj moderniji zvuk. Koliko god je lijepo imati bend i tu zajedničku energiju koja stvara nešto novo, najbolje se osjećam u tom formatu kantautora i određene vrste countryja. S obzirom da je moj stari bio pomorac i nosio ploče, uspavanke su mi bile Kenny Rogers i Jambalaya pa je to očito ostalo negdje u meni.

Nova kantautorska scena u Hrvatskoj je dosta jaka, ali je uglavnom »ženska«? Spomenimo samo Lovely Quinces, Saru Renar, Irenu Žilić, Luce… Gdje su muški izvođači i treba li možda više hrabrosti za takav izričaj?

– Ja to doživljavam kao pričanje priča za koje se definitivno treba ogoliti tako da određena doza hrabrosti sigurno treba. Doduše, svako stajanje pred publikom i javno izvođenje zahtijeva hrabrost i ima određene mazohističke odrednice, bilo da si s bendom ili sam. Zašto je trenutno više ženskih izvođača u tom formatu, teško je reći, ali možda ima nešto u tome da se one lakše nose s onim što žele reći kroz svoje pjesme pa im ta intima koju taj izričaj nosi ne stvara problem.

Doživljavaš li se dijelom riječke scene?

– Iskreno ne, ja i dalje to sve malo gledam postrani, ne bih htio sebi utvarati da sam dio neke scene, nije to stvar kompleksa nego bih htio da prvo ta moja glazbena priča još malo zaživi, da dobije svojevrsnu potvrdu.

Misliš li da bi bio White on White i da nisi u Rijeci? Je li ti na neki način ipak ta scena pomogla da u kasnim 30-ima postaneš to što si sada?

– E to je već druga stvar. Činjenica je da ovaj grad dopušta raznim idejama da dođu na površinu, mene bi sigurno tjeralo da stvaram gdje god živio, ali je veliko pitanje bih li sada pričali o mom prvom albumu da ne živim u Rijeci jer je opet ta riječka scena uvelike zaslužna za ovo. Prva ohrabrenja i potvrda da to što radim ima nekog smisla došla je upravo od ljudi sa scene poput Darka Terlevića i Luke Benčića, Vlado Simcich Vava je odmah »potegao« da to zaživi kao album… Tako da je ovaj album na neki način i zahvala propulzivnosti ovog grada i toj sceni od koje sam dobio samo vjetar u leđa bez kapi zle krvi.

Očekuje nas svirka na Botelu Marina, zanimljivo ograničio si broj ljudi na 100. Zašto?

– Kroz dogovor s Distuneom došli smo na ideju kako bi promociju mogli napraviti u sklopu Impulse festivala, a ja sam od starta htio intimnu, gotovo sjedeću atmosferu na koncertu tako da se sve to poklopilo. Nekome se možda čini malo, ali ako zaista dođe 100 ljudi ja ću biti presretan.

Mala tajna

Već si nekoliko puta svirao u Rijeci, ali ovo je baš službena koncertna promocija. Osjećaš li tremu i pripremaš li nešto posebno za Marinu?

– Je, trema je prisutna, pa meni je ovo prvi koncert za koji se plaća upad… Pazi, ljudi daju novac da gledaju nešto što sam ja stvorio?! Odgovornost je sada puno veća, ali srećom imam super ljude u bendu oko sebe koji znaju svirati pa uvijek izvuku moje nesavršenosti. Planiramo i neke goste, ali neka to za sada ostane mala tajna.

Uz glazbenu, imaš i odvjetničku i ugostiteljsku priču, možeš li zamisliti da se baviš samo glazbom? Bi li ti to bilo dovoljno?

– Bilo bi super, ali samo ako bi to značilo da živiš od one muzike koju ti radiš, ne da uz to, samo da bi preživio, moraš svirati u još 10 bendova, producirati tuđu glazbu koja ti se baš i ne sviđa i slično. Kada bih to uspio zavrtiti u svoju priču i da to ima ekonomsku podlogu, to bilo zaista sjajno, ne bih žalio ni za čim drugim.

S obzirom da u pravu pravda ne pobjeđuje uvijek, pobjeđuje li pravda barem u glazbi, jesi li je tu našao, je li se »isplatilo« izaći pred ljude u White on White varijanti?

– Apsolutno da, jedan kroz jedan. Pravda je dobrim dijelom subjektivna kategorija i zato je dobro da postoji pravo kao objektivni sustav pravila koliko god se on nekada ne činio pravednim. U mom slučaju, u glazbi je pravda pobijedila, moje bavljenje glazbom ima savršenog smisla i iskreno uživam u tome. Čak i da je samo pet ljudi koji će poslušati moja trkeljanja s gitarom, vrijedilo je.

Znači onaj klinac u tebi koji pred ogledalom glumi da je na stejdžu je sretan?

– Da, i to jako da, meni se i dalje nestvarno čini da izvodim svoju mjuzu pred drugim ljudima i da oni to još i slušaju i, kurtoazno ili ne, čak i plješću.

Nove pjesme i vjerni suradnici

Iako ćeš tek službeno predstaviti prvi album, već radiš na novim pjesmama?

– Sigurno imam već 10 novih pjesama od kojih su neke zapravo i potpuno gotove stvari, ne samo skice. Ovaj album je zahvaljujući Darku Terleviću otišao produkcijski dosta široko, a za drugi, ako dođe do njega, bih stvar volio »osiromašiti«, da u središtu svega bude priča koju pokušavam ispričati sa što manje produkcije.

Nedavno si postao otac, a pjesme su ti autobiografske, je li i mali Hrvoje već dobio koju pjesmu?

– Je, ima ih već dvije, odnosno tri jer je jednu imao i prije nego što se rodio.

Često kažeš kako imaš sreće što si u bendu okružen vrsnim glazbenicima?

– To je veliko olakšanje jer se radi o zaista fantastičnim glazbenicima. Darko Terlević kao multiinstrumentalist, basist Radoslav Tičić Paf i Edin Botić na bubnju, oni su moja postava, ali to su ujedno i fantastični ljudi i moji prijatelji.

Gudači, brassevi i grobnički kaštel

Nedavno si odradio i neobično snimanje na Grobniku, o čemu se točno radilo?

– Snimali smo video za pjesmu »Grey hair« koja je posvećena mom ocu i koja je na neki način najznačajnija u kontekstu cijelog albuma. S obzirom da je na albumu bogato orkestrirana sempliranim gudačima i brassevima htio sam napraviti nešto posebno pa smo u prostor kaštela na Grobniku doveli prave gudače, brasseve i bend, Matej Zec je to snimao uživo, a Martina Šalov, koja je već radila spotove za singlove »Mirage« i »This war« je snimala video. Svakako sam htio da ova pjesma ima određeni poseban tretman, da napravimo nešto neuobičajeno i moram priznati da je to bilo fenomenalno iskustvo. Uskoro bi trebalo to izaći vani i nadam se da će se ljudim svidjeti taj naš »live act«.

Marko Rogić/Foto Marko Laća

 

Komentari

komentara