Samo najzadrtiji fanovi grupa Deep Purple i Whitesnake s radošću su dočekali »The Purple Album«, novi, dvanaesti po redu studijski uradak britansko-američke rock grupe Whitesnake, sastava koji je 1978. godine, nakon što je napustio Deep Purple i okušao se u solo karijeri, osnovao pjevač David Coverdale.

Koliko je ovom engleskom hard rock pjevaču (rođen je 22. rujna 1951. godine) značilo doba kad je od kraja 1973. pa do ožujka 1976. godine bio pjevač grupe Deep Purple, vidi se upravo iz odluke da snimi ovaj album. Naime, Coverdale je u te tri nepune godine s Deep Purple snimio tri albuma (»Burn«, 1974., »Stormbringer«, 1974. i »Come Taste the Band«, 1975.) čiji je uspjeh bio daleko od onoga što je s tom grupom radio njegov prethodnik Ian Gillan. No, za Coverdalea ti albumi i pjesme očigledno imaju osobnu neprolaznu vrijednost pa im se točno dvadeset godina nakon što ih je snimio kao pjevač grupe Deep Purple vratio, ali ovog puta kao vokal i vođa grupe Whitesnake.

Najlošiji doprinos

Od 27 pjesama snimljenih na ta tri Deep Purple albuma, Coverdale je za obljetničku obradu izabrao njih čak 15 te ih sa sadašnjom ekipom koja čini Whitesnake snimio u Hook City studijima u gradu Reno u Nevadi. Od tri spomenuta albuma koja su mu služila kao izvor najzastupljeniji je »Burn« s kojeg u novoj verziji čujemo šest pjesama, »Stormbringera« se prisjetio s pet, a ploče »Come Tast the Band« s četiri, od čega su dvije na bonus izdanju čime jasno daje do znanja da je točno ono što tvrdi kritika i publika – da je to bio najlošiji njegov doprinos radu čuvenih britanskih teškaša.

Nešto bitnije novo u odnosu na pjesme nastale prije dva desetljeća Coverdale nije ponudio. Istina, njegov je glas – vjerojatno i zahvaljujući boljoj produkciji – snažniji i dojmljiviji, prateći bend je glasniji i energičniji od originalne Purple postave jer to traže uzusi novog hard i heavy metal rocka, ali njihovo sviračko umijeće – mada sasvim solidno – ipak nije na razini onog kakvog su sredinom sedamdesetih pokazivali tadašnji članovi sastava Deep Purple. Coverdale, nažalost, nije krenuo korak dalje ni na području aranžmana pa je za ovaj album jako teško reći da su to stare pjesme u novom ruhu, kakve su, primjerice, iste ove godine objavljene na Van Morrisonovu »Re-Working the Catalogue«.

Slabašne obrade

Ipak, treba li potražiti bolje trenutke u ovoj slabašnoj obradi prošlosti, onda su to svakako »Burn« koja djeluje žešće no original, »You Fool No One« koja djeluje znatno brže, »Mistreated« u kojoj su odlično iskombinirani vokal i gitaristički rif, »Might Just Take Your Life« koja je sasvim solidan boogie rock, »Lay Down, Sta Down« sa zamjetnom punk energijom te dojmljiva akustična »Soldier Of Fortune«, možda i ponajbolja pjesma koju je Coverdale otpjevao za svoje Deep Purple ere. Sve u svemu, Whitesnake četiri godine nakon prethodnog studijskog albuma »Forevermore« nisu svojim slušateljima ponudili ništa novo pa će »The Purple album«, čini se, dobro doći tek kao priprema za Whitesnake koncerte na kojima ionako moraju zasvirati i nešto iz doba Purplea.

 

Komentari

komentara