Već pri pojavi prošlogodišnjeg albuma »Star Wars« Jeff Tweedy najavio je kako će grupa Wilco vrlo brzo objaviti još jedan album, ponajprije stoga jer su radeći »Star Wars« napravili materijala za dva-tri albuma. Obećanje je ispunjeno ovih prvih dana rujna kad mnogobrojni ljubitelji ovog odličnog američkog alter folk rock sastava mogu uživati u njihovom novom djelu, desetom studijskom albumu nazvanom »Schmilco«.

 

Već prvo preslušavanje otkriva dvije bitne stvari – prva je da su Tweedy i ekipa »skinuli nogu s gasa« i napravili mahom nježan i za slušanje ugodan album te druga da su unatoč uočljivoj okrenutosti akustici uspjeli kroz povremene dodire s eksperimentalnom i psihodeličnom glazbom ostati svoji i izbjeći zamku skretanja u pop vode. Iako su oba albuma snimana istodobno, razlika je velika pa je jasno zašto Tweedy nije želio objaviti jedan dvostruki, već radije posegao za stankom od godinu dana da bi objavio zasebnu ploču. Naime, »Star Wars« su glasan i agresivan rock album za razliku od svog meditativnog i prozračnog nasljednika koji psihoanalitičke tekstove slijedi nježnom glazbom zbog čega je »Schmilco« najnježniji album grupe do sada, napravljen tek s temeljnim instrumentima rock sastava od kojih prevladava akustična gitara, a ulogu bubnjeva često preuzimaju znatno tiše ručne udaraljke.

Sjećanje na djetinjstvo

Oni koji žele tražiti poveznice s prethodnom rocku okrenutoj ploči, odnosno nekim ranijim radovima grupe, naći će ih u bržim, kaotičnijim i glazbenom eksperimentiranju otvorenim »Common Sense«, »Nope« te u pažnje vrijednoj »Locator« u kojoj kroz garage-rock izraz nude tekst kojim se iznosi strah od suvremene tehnologije koja te može nadzirati svugdje i u svakom trenutku i to negdje gore s neba: »Čak i kad trčim, ja u stvari, puzim!« dojmljivo opisuje moć nadziranja Tweedy u ovoj pjesmi. Prijelaz iz rock zvuka u akustiku uočljiv je u temi »Hapiness« posvećenoj sjećanju na umrlu majku i njegovom nezadovoljstvu činjenicom da nije otvorena srca mogao prihvatiti njenu bezgraničnu ljubav, a još je uočljivija u vrlo dobroj »Someone to Lose« gdje kombinacijom folka i rocka, akustike i rock žestine uspješno podsjeća na folk fazu Marca Bolana i grupe T. Rex. Posebna je priča pjesma »Quarters« u kojoj nam još jedno sjećanje na djetinjstvo Wilco pričaju dominacijom Tweedyjevog vokala i gitare dok su svi ostali instrumenti stišani u zavjetrini.
Najbolji dio albuma nedvojbeno su nježne balade odličnih aranžmana i privlačnih melodija koje će rado biti slušane i na radijskim postajama, mada odlični tekstovi nisu nimalo ugodni. Tako u nježnoj »Normal American Kids« slušamo kako se Tweedy u djetinjstvu zbog nasilja jako bojao »normalne američke djece« spremne terorizirati sve slabije i drugačije. »If I Ever Was a Child« još je jedno mučno prisjećanje na djetinjstvo, a sjajna »Cry All Day« govori o iskustvima njegovog odvikavanja od ovisnosti i depresije. »Shrug and Destroy« i »We Aren’t the World (Safety Girl)« vrlo su mračne slike današnjice u kojoj sve postaje ništavno zbog ogromne količine beskrupuloznosti i trke za novcem, dok je vrlo dobra završna »Just Say Goodbye« nježna i sanjiva oda vlastitom pesimizmu.

Vrlo osoban album

»Schmilco« je nedvojbeno vrlo osoban Tweedyjev album u kojem on uz pratnju grupe obrađuje teme djetinjstva, odrastanja, obiteljskih odnosa i nesnalaženja u kaotičnom i egoističnom svijetu. Tu je, što je za Tweedyja tipično, i velika količina samopotcjenjivanja i malodušnosti. Po mnogočemu ovo je album o oproštaju od djetinjstva, mladosti i zrelosti te prvim dodirima sa starošću, a s glazbene strane sve skupa je njihova otkačena verzija folka. Melodije su uvijek tu negdje, čak i kad ih sakrivaju neritmičnim zvukovima i eksperimentiranjem. Blues, folk, country i americana korijeni i dalje su tu, ali je »Schmilco« ipak ne samo drugačiji od svog prethodnika, već i od većine njihovog ranijeg rada.

Komentari

komentara