Bit će da je ova godina dobra za suradnju! Naime, tek što su rock grupe Franz Ferdinad i Sparks, usprkos zemljopisno-generacijskoj razlici objavili odličan zajednički album nazvan po inicijalima tih sastava “FFS”, na svjetske top ljestvice stiže još jedan odličan suradnički album.

Riječ je ovog puta o duet albumu nazvanom “Django & Jimmie” kojeg potpisuju dvije country legende – Willie Nelson i Merle Haggard. No, u odnosu na debitantsku škotsko-američku suradnju grupa Franz Ferdinand i Sparks, Nelson i Haggard do sada su zajedno objavili već pet albuma, a i ovaj šesti im je pun pogodak jer su odmah po objavljivanju zauzeli prvo mjesto Bilboardove ljestvice country albuma te čak sedmo opće ljestvice što je itekako dobro za country album.

Dugogodišnja Nelson/Haggard suradnja (prvi zajednički album pod nazivom “Pancho & Lefty” objavili su još 1983. godine) logična je posljedica činjenice da obojica razmišljaju na isti (country) način pri čemu ih dodatno veže i pripadanje tzv. outlaw (odmetničkoj) country sceni prepoznatljivoj po odmaku od slatkastih tema i zvuka klasične country glazbe stvarane u Nashvilleu.

Na tom je tragu i ovaj njihov album koji su, poštujući svoj veteranski status – Nelson je rođen 1933. godine, a Haggard 1937. godine – u velikoj mjeri posvetili i autorima kojima i sami mnogo duguju. Štoviše, album je i dobio ime po pjesmi “Django and Jimmie” baladi posvećenoj legendarnim gitaristima Djangu Reinhardtiu i Jimmie Rodgersu kojima, kroz nježne i sjetne tonove i stihove pune nostalgije odaju počast spomenutim prethodnicima pri čemu su vrhunac stihovi u kojima tvrde kako možda ni njih ne bi bilo, da nije bilo Djanga i Jimmiea.

Na tom tragu odavanja počasti velikanima country glazbe je i dojmljiva “Missing Ol’ Johnny Cash”, a isto se može reći i za country obradu čuvene Dylanove “Don’t Think Twice, It’s All Right” kojom priznaju i utjecaj tog genijalca na svoj i rad ostalih country glazbenika.

Naravno, pisati i pjevati o drugima, a ne spomenuti i sebe bilo bi pomalo besmisleno pa su na album smjestili “Live This Long” koja pojašnjava njihov počesto nezdravi način života kojeg se ne odriču ni u starosti poručujući kako će tako dok ih bude (We’ll keep rocking along, until we’re gone) da bi potom u duhovitoj, pomalo provokativnoj i tex-mex razigranoj “It’s All Going To Pot” jasno dali do znanja kako bi njima dragu marihuanu trebalo legalizirati.

Još su duhovitiji u završnoj “The Only Man Wilder Than Me” kojom kroz lagani valcer jedan drugome pjevaju kako je baš onaj drugi jedini koji je luđi od njega! U ovaj tematski krug svakako treba ubrojiti i “Alice in Hulaland” lagani country valcer posvećen njihovim obožavateljicama i grope djevojkama općenito, “Driving the Herd” namijenjenu njihovoj vjernoj poublici za koju kažu da ne vode oni nju, već ona njih, a još je bolja, štoviše jedna od ponajboljih na albumu, “Swinging Doors” kroz koju u idealnom plesnom ritmu srednjeg tempa odlično oslikavaju tipične country barove u kojima su proveli pola života i u kojima se osjećaju kao kod kuće.

Uz tematiku vezanu uz posao kojim se gotovo cijeli život bave Willie & Merle otpjevali su i niz tipičnih ljubavnih country pjesama, bilo da je riječ o nježnim baladama kao što su “Somewhere Beetween” i “Unfair Weather Friend” ili “osvetničkoj” “It’s Only Money” kojom se i jedan i drugi prisjećaju svojih brojnih promašenih veza i brakova. “Where Dreams Come To Die” lijepa je balada o gubiku iluzija, kraju snova, prolaznosti, a najstarija pjesma na albumu je “Family Bible” koju je inspirirala Nelsonova baka i prvi put je objavljena 1971. godine na albumu “Yesterday Wine”.

Album s 14 novih pjesama Haggard i Nelson snimili su za svega tri dana, ali su dogovori i pripreme uz suradnju s producentom Buddy Cannonom trajali punih 18 mjeseci pri čemu su dva veterana često i telefonom pjevali jedan drugome stihove i predlagali rješenja! Konačan rezultat je vrlo dobar album koji će oduševiti svakog ljubitelja country zvuka i upotpuniti priču o ovom legendarnom dvojcu country odmetnika.

Merle Haggard definitivno je jedan od onih glazbenika koji su doslovce proživjeli tamne strane života o kojima često pjevaju. Naime, s nepunih 20 godina Haggard je završio u zatvoru nakon neuspjele pljačke jednog restorana u Bakersfieldu. No, ubrzo je shvatio da takav put ne vodi dobrome i već u zatvoru u tom gradiću počeo se školovati te svirati u zatvorskom bandu. 1958. godine zasvirao je kao pratnja Johnny Cashu pri Cashovom posjetu tom zatvoru. Ostalo je, kako se to kaže, legenda jer je Haggarda upravo taj nastup motivirao na potpuno okretanje glazbi.

Komentari

komentara