Nikola Abramušić je srednjoškolac. Svira bubnjeve, pače živi bubnjeve. Svira u bendu Blue Crew, zagrebačko-punatrsko-novskom bendu. Svi su u bendu s godinama tu negdje, mladost u punom smislu riječi. Ali, kad je glazba u pitanju, mladenačka je samo strast kojom hvataju palice, gitare i mikrofon. Sve drugo ozbiljno je, zrelo promišljanje onih koji ne dvoje ni malo da će cijeli živjet glazbu i živjeti od glazbe.

A zašto smo ih dovabili na stranice Rifa!? Ima razloga, ne samo taj što je Nikola naš čovjek u Zagrebu, čovjek s Krka, puntarski glazbenik. Momci su, u veljači predstavljali našu zemlju na International Blues Challengeu u kolijevci bluesa u američkom Memphisu, u kategoriji ponajboljih svjetskih izvođaća mlađih od 21 godine, i to na najbolji mogući načina. Vratili se puni dojmova, još jačeg uvjerenja da nema njima druge nego se baviti glazbom kao i do sada.

 

Mladenačka razbarušenost

Elem, Zagreb. Stan podstanarski visokih stropova, što mu prozori na ulicu gledaju. Unutra mladnačka razbarušenost svuda osim tamo gdje instrumenti stoje. Tu je red savršen. Nikola Abramušić, Andrija Džinev i Noa Rupčić su tu. Ostatak benda, Luka Gračaković, Fabian Adžam i Sandro Bjelanović, imali su na žalost obaveza. Pitamo kako je počela ta blues avantura.

– Sve počelo u ljetnom blues kampu »Lonjsko polje« – kaže Nikola.

Tu se naš bubnjar s desetogodišnjim bubnjarskim iskustvom, susreće s ostatkom ekipe. Počinje svirka, pa zezanje, pridužuje se i Noa i na koncu svi pravac Memphis. To je ona pojednostavljena priča. Ma, kad čovjek malo pogleda kakve ploče krase police podstanarskog stana, ne čine se baš da im je blues prva opcija. Više je tu žestokog rocka.

– Počeli smo od rocka. I još uvijek smo koncentrirani na rock. Blues volimo, ali do neke mjere. Radili smo ga prvenstveno zbog natjecanja, makar treba reći da uživamo i u sviranju bluesa – na to će Noa.

Pitate li Nikolu za njegove glazbene početke, on će telegrafski kazati kako je jednostavno uvijek bilo samo – svirati, svirati, svirati!

– A za sve drugo kako ide, mogu samo reći da imam sreće kako se stvari slažu zadnje vrijeme – skromno će Nikola.

 

Pola Krk, pola Zagreb

Spominje odmah i Dublin, nakanu da prođe prijemni za školovanje na prestižnoj glazbenoj školi BIMM. Glazba ga je, na neki način dovela i u Zagreb. Prva četiri razreda osnovne škole je završio u Puntu, slijedeća četiri u Zagrebu, baš kao i prva tri srednje škole.

– Pola Krk, pola Zagreb. Gdje je srce, ne smijem ni pitati – kazujemo mu.

– Nije ni bitno – smije se Nikola.

Nego Memphis. Znani glazbenik Boris Hrepić Hrepa, predsjednik Hrvatskih blues snaga, bio je u spomenutom kampu i on je onaj koji je u momcima prepoznao potencijal za Memphis. Uskočili su u pomoć i roditelji, pa turističke zajednice Novske i Siska, općina Punat. Oni bendu novce da mogu pokriti troškove puta, a momci njima živu svirku.

– Zaradili još niste ništa – velimo.

– Još – kažu.

Nešto sitno se doduše i sakupi za ljetnih gaža. Nego, što je to Hrepić baš u njima prepoznao?

– Mislim da je prepoznao to što jako dobro funkcioniramo kao bend. Nikola i ja sviramo zajedno već pet, šest godina, a Andrija je s nama već tri, četiri. Jako dobro se razumijemo, jako dobro funkcioniramo kao bend i to se jako vidi i osjeti. Jednostavno, ljudi vole tu energiju i povezanost u glazbi. Usudio bih se reći da smo svi, za naše godine, jako dobri glazbenici. A to se vani jako cijeni, jer ljudi i ne očekuju da proizvodimo takve zvukove s toliko godina – pojašnjava Noa.

 

Rock u defenzivi

Nikola kaže kako ga je u Memphisu šokiralo upravo to kako ljudi reagiraju na muziku, posve drugačije nego je to slučaj kod nas.

– Hodali smo po cesti, gitare na leđima a ekipa te zaustavi, sva zainteresirana: »Kad svirate? Odakle ste? Super svirate!«. U Zagrebu možeš hodati s bendom po gradu jednako kao i tamo i neće ti prići nitko – kaže Nikola.

Tu se nekako samo po sebi nameće pitanje nisu li nam rockerske snage u defanzivi, nisu li narodnjaci pojeli sve. Smeta li ih taj spomenuti nedostatak interesa? Nikola kaže, kako su oni u svom điru, pa problema nema.

– Ma i smeta nas malo, ali mi se čini da nove generacije počinju kužiti ljepotu rocka tih starih 80-tih. Ima publike za tu glazbu koju sviramo. I dok se nekog usrećuje, sve je super – veli Noa.

Nego, festival u Memphisu. Kažu momci kako je enorman broj svirki održanih za festivala. Otvaranje je bilo u baptističkj crkvi Clayborn Temple i tamo je bend, na otvaranju, svirao! Štoviše, dobili su ekstra vremena za svirku, a oni na to uzvratili svirajući »Green Onions« od Booker T&The MGs. Publika je, kaže Noa, bila ugodno iznenađena kad su momci iz zemlje za koju mnogi nisu nikad čuli zasvirali pjesmu iz, štono bi se reklo, njihova kraja. Sutradan je cijeli Memphis pričao o momcima iz Hrvatske. A u Beale St. – glavnoj cesti festivala, svaki je klub za trajanja manifestacije imao svirku od 0 do 24! Tri svirke je imao imao i Blue Crew! Pitamo, da ih ne bi sve to i ponijelo malo!?

– Nije nas ponijelo, jer smo vidjeli koliko ima boljih glazbenika od nas. I to te motivira, to što vidiš u kakve bi se sjajne glazbenike trebali razviti – priznaju momci.

Pitamo Nikolu i zašto je izbor pao baš na bubnjeve.

– To ni ja sam ne znam – odgovora Nikola,

– Znamo mi. Zato što je netko imao problema s bijesom – smiju se Andrija i Noa.

Darko Jelinek

Vidimo se na Wembleyju

Inače kad ih se o uzorima pita Nikola će ponajprije spomenuti Johna Bonhama kojeg se, kaže, dostići ne može. Noa, klavijaturist i pjevač, kazat će da mu je uzor Jon Lord, dok je Richie Sambora onaj kojeg će najprije spomenuti gitarist Andrija. Bend će se ovo ljeto kojekuda dati i vidjeti i slušati, u Puntu ponajviše. Što fanove čeka!?

– Svašta! Odlična svirka – k’o jedan će njih trojica.

A gdje će biti za nekih desetak godina, oni što ne dvoje kako posla za glazbenika ima i kako se od glazbe može živjeti pa i u nas, od rocka, od sviranja Zeppelina, AC-DC-a, Deep Purplea?

– Wembley – u smijeh će oni, uz dodatak – nikada se ne zna!

 

Koledž za kompletnog glazbenika

Razgovor smo vodili malo prije nego su Nikola i Andrija imali prijemni ispit za BIMM koledž u Dublinu, školu koja svoje polaznike uči da su posve spremni za show business. Svi stilovi su na tapetu, od jazza do rocaka, uči se i ponašanje na pozornici, menadžiranje benda, reakcija na publiku…. Škola je to, kaže Nikola, koja stvara kompletnog glazbenika. U međuvremenu Nikola i Andrija su se vratili. Nikola kaže, bilo je super. Rezultati će se znati u svibnju. Šanse da ih prime su, najblaže rečeno, velike. A da i ne prođu prijemni, ne misle odustati, već pokušati ponovno. Noa je mlađi, njemu je završiti glazbenu, pa vidjeti hoće li put Dublina, ili pak Klagenfurta i Graza. Ako sve to razdvoji, spojit će se oni, kažu, opet.

Komentari

komentara