Ovih završnih dana 2015. godine rock glazba ostala je bez jednog od svojih najiskonskijih predstavnika – divljeg i neukrotivog Lemmy Kilmistera, čovjeka koji je na rock način živio puna 24 sata na dan više od pola stoljeća pa je, s obzirom na to što je sve prošao, dogurao do sasvim lijepih sedamdeset godina oprostivši se od ovog svijeta svega četiri dana nakon svog sedamdesetog rođendana.

A da je bolest ovog puta ozbiljnije uzela maha dalo se naslutiti već ove jeseni kad je nekoliko koncerata američke turneje bilo ili prekinuto ili odgođeno jer Lemmy nije mogao stajati na pozornici i izdržati na nogama devedesetak minuta sviranja.

Naravno, sve to prihvaćao je svojim nepomirljivim rockerskim stavom tvrdeći kako će svirati dok god ne umre (praktično je tako i bilo!) te zabavljajući svjetsku javnost za njega tipičnim grubim duhovitostima poput pred nepuna dva mjeseca zabilježene izjave kako je zbog ozbiljnih problema sa zdravljem odlučio poslušati liječnike pa je s whiskey cole prešao na – juice votku! Da ne govorimo o tome da mu je jedan od posljednjih poslovnih poteza bio onaj vezan uz odluku da na tržište erotskih pomagala plasira vibratore nazvane po svom sastavu, dakle Motörhead!

Posudi mi lovu do petka

No, unatoč ovim potezima koje s radošću bilježe svi portali i ostali mediji u cijelom svijetu, u povijest rocka majstor Lemmy ući će ipak kao izuzetno značajan glazbenik, čovjek koji je u drugom dijelu sedamdesetih stvorio glazbu koja će imati izniman utjecaj na punk rock, speed metal, trash metal i sve ono što se u bučnoj strani rocka odlikuje brzinom, agresivnošću i žestinom. Naravno, u trenutku kad je takvu glazbu počeo stvarati to mnogima nije bilo jasno. Rođen je kao Ian Fraser 24. prosinca 1945. godine u gradiću Stoke-on-Trent u pokrajini Staffordshire, a samo su mu tri mjeseca kad njegov otac napušta obitelj koja će potom živjeti u različitim gradovima. Od desete godine, kad se njegova majka udaje za bivšeg nogometaša Georga Willisa, žive na farmi u Benllechu u Sjevernom Walesu gdje pohađa osnovnu i srednju školu i »zarađuje« nadimak Lemmy, navodno po frazi »Lemmy [lend me] a quid ’til Friday« (posudi mi lovu do petka) budući da je stalno žicao lovu za igru na poker aparatima. Iz tog doba datira i njegovo zanimanje za rock pri čemu je sam često isticao kako je temeljni pokretač bio koncert grupe The Beatles u čuvenom liverpulskom klubu The Cavern.

Nakon tog koncerta Lemmy je počeo učiti svirati gitaru skidajući pjesme s debi albuma Beatlese, ploče »Please, Please Me«. Daljnji njegov razvoj kao glazbenika je uobičajen, a to znači da je počeo svirati u raznim grupama (The Rainmakers, The Motown Sect) da bi 1965. godine, pod imenom Ian Willis, postao gitarist grupe The Rockin’ Vickers koja je značajna i za povijest – hrvatske rock glazbe!

Tito i vražji rock’n’roll

Naime, ta je grupa za čuvenu diskografsku kuću CBS snimila tri singla te u ljeto 1965. godine. kao prva rock grupa iz Zapadne Europe gostovala u tadašnjoj Jugoslaviji! Štoviše, kao prve glazbenike koje u tadašnju socijalističku državu donose dah novog zvuka primio ih je i sam predsjednik Tito kojeg je očigledno zanimalo što je taj vražji rock and roll. Zanimljivo je da je Lemmy često isticao kako ih je Tito primio i čuvao fotografiju s tog prijema!

Dvije godine kasnije Lemmy napušta grupu, mijenja očuhovo prezime Willis u Kilmister (prezime njegovog pravog oca), putuje kao roadie s grupama The Jimi Hendrix Experience i Nice da bi 1972. godine postao bas gitarist (prvi put u svojoj karijeri) i pjevač tada nepiznate space rock grupe Hawkwind s kojom ostvaruje i svoj prvi veliki uspjeh, odličan singl »Silver Machine« koji 1972. godine doseže treće mjesto engleske top ljestvice i nudi odličan psihodelični space rock s Lemmyem kao pjevačem. Daljnje moguće uspjehe te vrlo dobre grupe zaustavlja baš njegova neumjerenost budući da je 1975. godine izbačen iz grupe nakon što je uhićen za američke turneje na američko-kanadskoj granici zbog posjedovanja droge. No, na kraju je to ispalo i najbolje moguće rješenje jer je nakon izgona iz grupe Hawkwind Lemmy odlulio stvoriti vlastiti sastav i tako je nastala grupa Motörhead.

Grupa se najprije zove Bastard (kopile, gad), a nakon što ih menadžer uvjeri da s takvim imenom nikad neće potpisati ugovor s bilo kojom diskografskom kućom, Lemmy odlučuje grupu nazvati Motörhead i to po posljednjoj pjesmi koju je napisao za grupu Hawkwind. Slijede potom i personalne promjene nakon koji od osnivača u grupi ostaje samo Lemmy, pridružuju mu se gitarist »Fast« Eddie Clarke i bubnjar Phil »Philthy Animal« Taylor i polako počinje put ka slavi. Istina prvi albumi »On Parole« (1976), »Overkill« i »Bomber« (1979) – iako danas imaju kultni status – ne privlače preveliku pažnju, ali zato »Ace of Spades« objavljen 1980. godine dolazi čak do četvrtog mjesta britanske ljestvice albuma (istoimeni singl do 15. mjesta), a još bolji uspjeh ostvaruje godinu dana kasnije objavljen live album »No Sleep ’til Hammersmith« koji osvaja prvo mjesto i potvrđuje kultni status kojeg je grupa zadržala sve do danas, četiri desetljeća nakon osnivanja.

Pljuvao i bljuvao

Ono zbog čega su Lemmy i njegovi Motörhead nezaobilazni u pregledu povijesti rock glazbe vezano je uz njihov način sviranja i njegovog pjevanja. Naime, u doba dok se itekako moralo razumjeti što rock pjevač pjeva (a bio je važan i izgled) Lemmy je pljuvao i bljuvao svojim guturalnim glasom riječi koje su se najčešće vezale u jednu cjelinu bez obzira od koliko bi se dijelove sastojale, sve je to pratila mitraljeski brza rafalna glazbena podloga u kojoj su bas i bubanj dominirali nad gitarom, a trojka je na pozornici izgledala u stilu što ružnije – to bolje. Naravno, sve to bilo je daleko od onog što su željeli čak i ekasperimentima i agresivnosti skloni ljuibitelji rocka u drugom dijelu sedamdesetih pa i nije čudno da su prvo veliko oduševljenje grupom Motörhead iskazali britanski pankeri, potom i predstavnici novog heavy metal vala u Engleskoj, a devedesetuh još i više svi koji u metal rocku prije svega vide agresivnost i agresiju. Upravo to u sva do sada objavljena 23 albuma – posljednji pod nazivom »Bad Magic« objavili su ove godine – nudili su Lemmy i ekipa svirajući posvuda po svijetu pa i nije čudno što su ih kao uzore, bez obzira ne nesavršenost i jednostavnost njihove glazbe, spominjali mnogi, a suludu Motörhead agresivnost lako je prepoznati u svakom speed metal ili trash metal bandu današnjice, tamo još od Metallice koje možda i ne bilo da nije bilo divljeg Lemmyija koji, a to on ne bi ni želio, sigurno nije u raju. A ekipi u paklu s njim sigurno nije lako.

Komentari

komentara