Pred pola stoljeća Bob Dylan objavom albuma »Blonde on Blonde« kraju je priveo svoju danas čuvenu »električnu trilogiju« – niz albuma kojima je jasno iskazao opredjeljenje da umjesto klasičnog folk trubadura koji koristi samo akustičnu gitaru i usnu harmoniku, ubuduće svira električnu gitaru i to uz pratnju rock grupe.

Proces začet godinu dana ranije sjajnim albumima »Bringing It All Back Home« i »Highway 61 Revisited« kraju je priveden njegovim sedmim studijskim albumom, njegovim prvim dvostrukim i jednim od prvih dvostrukih albuma rock glazbe uopće. Album koji je ponudio 14 novih skladbi i 73 minute glazbe od prve je pojave izazvao nepodijeljene pohvale kritike koja je ponajveću vrijednost ove ploče vidjela u tome što je na odličan način bila spojena lirika nedvojbeno nadarenog modernog pjesnika s glazbom vezanom uz temeljne oblike američkog folk nasljeđa, ponajprije uz country, blues i rhytam and blues. Jednom rječju Dylan je istodobno bio i moderan i tradicionalan, a pri tom je sve što je stvorio bilo pitko, slušljivo i dovoljno zanimljivo širem krugu slušatelja što je značilo da se rock probija na nova područja i osvaja novu publiku.

Nije išlo glatko

Zanimljivo je da snimanje u početku nije išlo baš glatko jer ekipa okupljena u New Yorku – činili su je mahom članovi grupe Levon and the Hawks, točnije budući članovi grupe The Band – nije baš radila kako treba i kroz niz pokušaja stvorili su jednu jedinu pjesmu s kojom je Dylan bio zadovoljan. Shvativši kako su određene promjene nužne, producent Bob Johnston početkom 1966. godine predlaže preseljenje u Nashville kamo su otišli Dylan, gitarist Robbie Robertson i orguljaš Al Kooper koji su uz pomoć tamošnjih studijskih glazbenika (gitarist i basist Charlie McCoy, gitarist Wayne Moss, gitarist i basist Joe South te bubnjar Kenny Buttrey) do ožujka bez problema kraju priveli snimanje planiranog materijala. Sedmi Dylanov studijski album objavljen 16. svibnja 1966. i u Engleskoj je stigao do trećeg, u SAD-u do devetog mjesta, ali je njegov značaj daleko veći od tih sasvim solidnih plasmana pa ga danas glazbena kritika smatra jednim od ponajboljih i najznačajnijih albuma rock glazbe.

»Blonde on Blonde« je, prije svega, uspješna dilanovska studija o ljubavi, što i nije ništa čudno zna li se da je ovaj album Dylan stvarao kao u Saru Lownds jako zaljubljeni 24-godišnjak. Pregršt stvorenih stihova posvećeno je ljubavi s općeg, ali itekako osobnog stajališta što najbolje potvrđuje završna skladba cijelog albuma, ujedno i najduža, prekrasna »Sad Eyed Lady of the Lowlands« koja sama sa svojih 11 minuta i 23 sekunde zauzima završnu stranu albuma. Pjesma je čista ljubavna posveta Sari Lownds koju je učinio svojom suprugom tri mjeseca ranije pri čemu pjevajući o djevojci tužnih očiju iz Lowlandsa za Dylan pojam Lowlands u stvari, znači Lownds, dakle djevojačko prezime njegove supruge.

Zaljubljeni romantik

 
Romantični i nježni Dylan u drugoj genijalnoj ljubavnoj pjesmi ovog albuma, kultnoj »Visions of Johanna« kroz priču o dvoje ljubavnika kroz kontraste tjelesnog i duhovnog traži odgovor na pitanje što je zaista ljubav da bi kroz niz drugih pjesama ponudio odgovore što sve ljubav može biti i jest. Tako »One of Us Must Know (Sooner or Later)«, »Most Likely You Go Your Way And I’ll Go Mine« i »Temporary Like Achilles« mahom kroz kombinaciju bluesa i country zvuka nude klasične priče o nesretnim završecima ljubavnih veza, a čvrsti čikaški blues »Pledging My Time« kroz jednostavnu blues poetiku iznosi vjeru u to kako će prava ljubav ipak jednom doći pa ju se isplati čekati. »I Want You« prpošnim ritmom i nizom za Dylana tipičnih naizgled nepovezanih i nabacanih pjesničkih slika i asocijacija iznosi temeljnu ideju pjesma, a ona je – želim te! Toj erotskoj strani ljubavi još je više okrenuta poletna i pjevna »Absolutely Sweet Marie«, brzi memfiški blues spojen s pitkom pop melodijom i prepun stihova s očiglednim seksualnim aluzijama pri čemu je glavni lik apsolutno slatka Marie. Svoje i opće istine o ljubavi Dylan nudi i u »Stuck Inside of Mobile with the Memphis Blues Again« te u »Obviously 5 Believers«, a ovu skupinu ljubavnih svakako treba smjestiti i čuvenu »Just Like a Woman«, jednu od njegovih najčuvenijih pjesama u kojima daje svoje viđenje žena nastojeći suprotni spol prikazati sa svim pozitivnim i negativnim manama. Naravno, pozitivne prevladavaju pa je Dylan i stoga bio omiljen kod žena.

Pijani orkestar

No, ta opsjednutost ljubavlju ipak nije Dylana u potpunosti obuzela pa je stvorio i odličnu uvodnu »Rainy Day Women«12 & 35« u kojoj, uz glazbu koju kao da svira pomalo pijani orkestar limene glazbe, ismijava opću tadašnju opsjednutost opijatima i drogom izraženu kroz čuveni stih »everybody must get stoned« koji, kako su to neki objašnjavali, nije propagirao drogu iz jednostavnog razloga što su daljni stihovi otkrivali kako »svi moraju biti ukomirani« jer su – osamljeni! Još je ciničniji i sarkastičniji u odličnom čikaškom bluesu »Leopard-Skin Pill-Box Hat« u kojoj kritizira ovisnost o materijalnim dobrima i modi koju simbolizira u naslovu istaknut šešir s uzorkom leopardove kože. No, znao je Dylan biti društveno kritičan i u ljubavnim pjesmama pa tako u erotici jako okrenutoj »Absolutely Sweet Marie« čujemo čuveni stih »to live outside the law you must be honest« po kojem da bi živio u van zakona moraš biti – pošten, čestit, častan i iskren. Dakle, oni koji žive u okviru zakona potpuno su drugačiji!

Govoreći 1978. godine o ovom albumu Dylan je rekao kako je najbliže što je ikada došao zvuku kojeg je zamislio bilo baš na »Blonde on Blonde«, albumu koji je, definitivno, stopostotni Dylan u svom najboljem izdanju iz najkreativnijih dana iznimno bogate i raskošne karijere. A to onda znači da je »Blonde on Blonde« jedan od ponajboljih albuma rock glazbe.

Oženio muzu

Svoju muzu Saru Lownds Dylan je oženio 22. studenoga 1965. godine i s njom ima četvero djece – Jesse Byron (filmski režiser), Anna Lea, Samuel Isaac Abram i Jakob Luke (vođa odlične grupe The Wallflowers), a posvojio je i kćer iz njenog prvog braka, Mariu Lownds. Dylan i Sara rastali su se 29. lipnja 1977. godine, a Dylan je u niz navrata isticao kako je »Sad Eyed Lady of the Lowlands« najbolja pjesma koju je ikada napisao.

Odgovor Beatlesima

Možda je najzanimljivija pjesma albuma »4th Time Around«, odgovor na Beatles pjesmu »Norwegian Wood« s albuma »Rubber Soul« koju je Lennon, po vlastitom priznanju, pisao inspiriran lirikom Boba Dylana. Dylan ovom pjesmom odgovara i to tako da nastavlja glazbenu temu koju je osmislio Lennon, a zanimljivu Lennonovu priču o namjerno izazvanom požaru u sobi djevojke koja ga je odbila nastavlja stvarajući još mračniju priču.

Omot

Naslovnica albuma snimljena van fokusa često je tumačena u stilu šezdesetih kao posebna poruka vezana uz korištenje tada popularne droge LSD. Istina je, kako je nedavno otkrio fotograf Jerry Schatzberg, potpuno drugačija. Bilo je jako hladno i kamera nije radila kako treba, ali se Dylanu najviše dopala slika na kojoj je njegovo lice bilo mutno i fotografija učinjena očigledno van fokusa. Također, brojna su bila i objašnjenja čudnog naziva. Od toga da je riječ o akronimu Dylanova imena Bob pa do toga da je naziv motiviran kazališnim komadom »Brecht on Brecht«.

Komentari

komentara