Nosač zvuka »Father of All Motherfuckers«, trinaesti studijski album američkog punk sastava Green Day, uzburkao je duhove, kako kritičara, tako i njihovih fanova.

Ocjene kritičara kreću se u rasponu od »odlično« pa do »potpuni promašaj«, a fanovi u najvećoj mjeri reagiraju itekako pozitivno jer je, primjerice, odmah po objavljivanju album došao do broja jedan u Engleskoj i Australiji, a pri samom vrhu je i na mnogim drugim tržištima. No, što to danas već kultni američki punkeri nude i što je to izazvalo kontroverze?

Preoštre kritike

Možda je najveći šok – kratkoća albuma. Naime, jedanaest novih pjesama traje svega nešto više od 26 minuta po čemu je ovo najkraći album grupe Green Day i u toj kratkoći neki iščitavaju i uvredu slušateljstva jer kod nekih drugih autora i grupa 26 minuta bilo bi dovoljno tek za EP. Drugi problem za neke činjenica je da su Armstrong i društvo odustali isključivo od punka pa se na »Father of All…« čuje i dobar stari rock s kraja pedesetih i početka šezdesetih, osjeti se i funk i reggae, čak i Motown sound (!), ima tu i hard rock te heavy metal rifova i udara, grunge zahvata, glam rock melodizonosti i ritmičnosti te, naravno, pop punk pitkosti. Napokon, niz je prigovora i na (pre)jednostavnost tekstova što je, tvrde neki još jedan doprinos omalovažavanju slušatelja, odnosno težnja k tome da se pošto-poto objavi album, ma kakav on bio!

No, možda su kritike ipak preoštre. Jer, niti jedna od jedanaest novih Green Day pjesama ni na trenutak nije dosadna pa usprkos kratkoći, album djeluje kao razigrana, vrlo plesna i glazbeno svježa cjelina. Nadalje, mijenjanje stilova ne mora biti minus, pogotovo ako se izvođači uspješno prilagode nečem novom, a Green Day itekako su uvjerljivi u starinskog rock and roll duha prepunoj »Stab You in the Heart« u kojoj koriste rifove čuvenog hita Chana Romera »Hippy Hippy Shake«, glam rock veselicama »Oh Yeah!« i »Graffitia« ili Motown danima rhytam and bluesa i soula okrenutoj »Meet Me in the Roof«. Primjedbe vezane uz tekst imaju prilično snažno uporište jer su Green Day zaista znali biti kritičniji, direktniji i originalniji, ali taj minus ipak ne ubija pozitivne strane ovog kratkog albuma.

Punkerske teme

Uostalom, najavljujući pojavljivanje albuma pjevač i tekstopisac Billie Joe Armstrong u polušaljivom je tonu najavio kako će tekstovi govoriti o neobaveznom, punkerskom načinu života u okviru kojeg ne mariš ni za što, posebno ne za bilo kakav autoritet. Pa tako u uvodnoj i naslovnoj »Father of All…« slušamo štoriju o kaotičnoj suvremenoj stvarnosti koja se odražava na psihu svakog pojedinca. »Fire, Ready, Aim« kroz kombinaciju garage rocka i rocka šezdesetih govori o dnevnoj dozi nasilja, agresivnosti i mržnje, a sjajna »Oh Yeah!« u kojoj se koristi sample čuvenog hita Garryja Gliterra »Do You Wanna Touch Me (Oh Yeah)« govori o podjelama i razlikama koje u američkom društvu (pa i drugdje) stvaraju sve veći kaos.

»Meet Me on the Roof« nudi u sebi onu glazbenu iskrenost u naivnost sredine šezdesetih što idealno odgovara tekstu o zabavi i partijanju, dok je »I Was a Teenage Teenager« vrlo uspješno pop punk prisjećanje na teenagerski život i sve nedaće koje je nosio. U vrhunce albuma svakako ide sjajna »Stab You in the Heart«, fantastično poigravanje s ranim rockom šezdesetih čije temelje slijedi u razigranom i plesnom zvuku. No, tekst je potpuno suprotan jer umjesto stihova o plesu i zabavi, ova pjesma govori o mladiću koji želi zabiti »nož u srce« svima koji mu se ne sviđaju i ne dijele njegove religijske, kulturološke i slične stavove. »Sugar Youth«, »Junkies on a High« i »Take the Money and Crawl« također su isječci iz nimalo lijepe suvremene stvarnosti obremenjene drogom, nasiljem ili robovanjem novcu, a istu temu pretočenu u pjesmu o izmišljenom velegradu donosi i završna »Graffitia« idealna za stadione sa svojim odličnim spojem rocka šezdesetih i pop punka pri čemu je uvodni ritam preslika čuvenog hita iz ‘68. »Mony, Mony« Tommyja Jamesa i grupe Shondells.

Samo ples

Većini fanova ovog odličnog kalifornijskog sastava »Father of All Motherfuckers« bit će dobra, čak i vrlo dobra ploča. Istina, prekratka, ali – dobra. Primjedbe na nedostatak kritike komentirao je nedavno u razgovoru za NME i Armostrong rekavši: »Mi zaista živimo u opasnim vremenima. Sve djeluje tako neizvjesno. Amerika je zbilja sjebana i meni je u njoj teško naći bilo kavu inspiraciju jer me sve to čini jako depresivnim.«

Bit će da su baš zbog toga napravili vrlo plesni pop punk rock album poručujući da, kad već ništa drugo ne mogu promijeniti, bar mogu plesati i skakati do iznemoglosti! Oh Yeah!

 

Komentari

komentara